Preminuo Miroslav Pribanić - Raban, rukometaš koji je bio ispred svog vremena
ZAGREB - Na dan kada smo ispratili jednog od najboljih hrvatskih sportskih novinara, Dražena Pinevića kojemu je rukomet bio strast, ljubav i zanimanje, pogodila nas je nova vijest o dolasku još jednog hrvatskog rukometnog velikana. Umro je Miroslav Pribanić – Raban, priopćio je HRS.
Bjelovar i Hrvatska ostali su tako bez jednog od najvećih sportskih velikana. U 81. godini preminuo je Miroslav Pribanić – Raban, legendarni rukometaš, trener i olimpijski pobjednik čije će ime zauvijek ostati upisano zlatnim slovima u povijest bjelovarskog sporta.
Miroslav Pribanić – Raban rođen u Bjelovaru 22. lipnja 1946. godine. Gotovo cijelu svoju igračku karijeru posvetio bjelovarskom Partizanu, današnjem RK Bjelovar. Za klub je odigrao više od 700 utakmica te je bio jedan od ključnih igrača generacije koja je obilježila europski rukomet. S Partizanom je osvojio šest naslova prvaka Jugoslavije, dva Kupa Jugoslavije te naslov prvaka Europe 1972. godine, kada je bjelovarski klub dosegnuo sam vrh europskog rukometa.
U dresu reprezentacije Jugoslavije nastupio je 125 puta i postigao više od 270 pogodaka. Vrhunac karijere ostvario je na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, gdje je osvojio zlatnu medalju. Dvije godine ranije bio je dio reprezentacije koja je osvojila broncu na Svjetskom prvenstvu.
Igrao je na poziciji desnoga krila. Malo se igrača može pohvaliti da je rođeno s takvim osjećajem za pogodak. A Miroslav Pribanić – Raban zabio ih je više od 2600 golova. Za njega s pravom možemo reći da je bio ispred svoga vremena.
Tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća Pribanić je skupa s Ivanom Đurancem, tada najboljim lijevim krilom na svijetu, smislio lucidan potez nazvan „cepelin“ koji je vrlo uspješno izvodio u klupskom dresu, a potom i u dresu reprezentacije. Rumunjski, sovjetski, čehoslovački te istočnonjemački vratari bili su potpuno zatečeni i nemoćni pred naletom spomenutog bjelovarskog dvojca i njihovom visokom parabolom s jednog na drugo krilo.
Nakon završetka igračke karijere ostao je vjeran rukometu radeći kao trener i prenoseći svoje bogato iskustvo mlađim generacijama.